VLADIKA PAKRAČKO-SLAVONSKI JOVAN Učestvujemo u obnovi grada koliko god možemo

Ove jeseni (rujan) je prošlo šest godina od kada je Jovan Ćulibrk ustoličen za Pakračko-slavonskog vladiku. Bio je to povod da ga upitamo za njegovo viđenje tog razdoblja, što smatra bitnim za to razdoblje i što se u tom vremenu promijenilo u lokalnoj pravoslavnoj crkvi.

Promijenilo se, hvala Bogu, mnogo toga. Ne samo u životu pravoslavnih vjernika koji ovdje žive i pravoslavne Pakračke eparhije, nego se promijenio značaj i mjesto Pakračko-slavonske Eparhije u pravoslavnoj crkvi i uopće. Recimo, na našem ustoličenju je bio i anglikanski londonski biskup – duhovnik kraljevske porodice Richard Chartres; dvije godine poslije toga obnovljeno južno krilo Vladičanskog dvora je posvetio Carigradski Patrijarh Vartolomej, druga ličnost hrišćanstva; veliki broj episkopa iz cijelog svijeta dolaze u Pakrac i Zapadnu Slavoniju. Naročito su prisutni episkopi Jerusalimske patrijaršije gdje smo dugo živjeli i koja je nama lično druga majka crkva. Ukratko, našoj Eparhiji je vraćen onaj značaj koji je ona kroz povijest imala po svom kulturnom i duhovnom blagu i nasljeđu.

Žive li pripadnici srpske nacionalne manjine bolje nego tada?

Oni žive onoliko bolje koliko su kretanja ka boljem u Hrvatskoj. Ne mogu živjeti ni mnogo bolje ni mnogo gore neovisno od države i društva u kojima žive. No, ima ih više u crkvi; više su prisutni na bogosluženju i u životu Crkve. Sigurno je da se raduju obnovi hramova i drugih drevnih ustanova koji postoje u Pakracu i drugdje u Zapadnoj Slavoniji. U tome se trude, prisutni su na radnim akcijama uređivanja hramova, manastira. Za ovih šest godina, četiri manastira su dobila svoja bratstva i sestrinstva, obnovljeni su brojni hramovi i to kod naroda nije ostalo neprimjećeno.

Sami ste započeli temu obnove objekata pravoslavne crkve. Gledajući izvana došlo je do velikih promjena u izgledu objekata pravoslavne crkve u Pakracu, počevši od Saborne crkve, Vladikinog dvora, do crkve na groblju na Gavrinici, ali i crkve u Grahovljanima, Dragoviću, itd. Što je u toj obnovi sada na redu i u kojoj dinamici i s čijim sredstvima će se odvijati daljnja obnova?

U obnovi na redu pročelja

Sljedeće je na redu obnova sjevernog pročelja Saborne crkve; upravo se postavljaju skele i ja sam beskrajno radostan zbog toga jer je vrijeme da se i mi uključimo u vizualnu obnovu centra grada. Poslije toga iduće godine ide uređenje glavnog, zapadnog, pročelja. Unutrašnjost je manje-više gotova i za najviše dvije godine očekujem posvećenje obnovljenog hrama. To je za nas velika i radosna stvar, posebice ako se sjećate kako je taj hram izgledao u vrijeme našeg ustoličenja, ali i zato što time doprinosimo i obnovi grada.

Naravno, tu je i Vladičanski dvor kao objekt od velike kulturne vrijednosti. Mi smo najprije radili na obnovi njegove unutrašnjosti i da nije ova godina bila ovakva s pandemijom, radovi na unutrašnjosti istočnog i dijela sjevernog krila namijenjenih našoj Knjižnici već bi bili gotovi. Ovako ćemo naredne godine morati završavati Knjižnicu a istočno pročelje, ono koje gleda na Saborni hram i na središnji gradski trg, trebalo bi se početi raditi u proljeće 2022. godine. Vladičanski dvor je svakako dugotrajan projekat obnove, ali je on i građen skoro dva stoljeća, od druge četvrtine XVIII. do posljednje četvrtine XIX. stoljeća.

Dio sredstava je svake godine osigurano i iz Ministarstva kulture RH. Je li to razlog što su Vam pomalo neuobičajeno u posjetu unazad nekoliko godina došla zadnja dva hrvatska ministra kulture: dr. Zlatko Hasanbegović i Nina Obuljen Koržinek?

Ako je britanski princ Charles prilikom posjeta Hrvatskoj pitao za pakračku biblioteku, pa se i sada redovno upućuje u stanje njene obnove, to znači da je ona svjetski poznato kulturno blago. Stoga je sasvim normalno i da ministri kulture Hrvatske ne samo posjete pakračku Knjižnicu nego se i potrude da se nađu sredstva da se Knjižnica, Dvor i Saborni hram vrate u stanje kakvo im priliči i u status kakav zaslužuju. Biskup požeški Škvorčević i ja se često šalimo da smo nas dvojica najveći pobornici de-zagrebizacije kulture i napose duhovnosti, i u tom smislu je jako važno da se naša Knjižnica vratila iz Zagreba u Pakrac jer će Pakracu, u svjetskim razmjerima, dati veliku težinu.

Naša biblioteka ima jako dobre odnose s nizom čuvenih knjižnica – od Jerusalimske patrijaršije koja nam je darovala niz veoma rijetkih izdanja, preko londonske Lambeth Palace Library, središnje biblioteke anglikanske Crkve do Bibliotheque Orientale u Bejrutu i ruskih državnih knjižnica u Petrogradu i Moskvi. Najplodnija nam je saradnja s Hill Museum & Manuscrip Library iz Sjedinjenih Država, najznačajnijom ustanovom za digitalizaciju hrišćanskih rukopisa; uz njihovu pomoć digitalizovali smo našu rukopisnu zbirku, ali i još nekoliko značajnih crkvenih rukopisnih kolekcija u Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Svojevremeno je bio i predsjednik Ivo Josipović. Može li se iz toga zaključiti da imate dobre odnose s hrvatskim vlastima i kakvi su odnosi s lokalnim?

Ovo je Crkva koja živi u Hrvatskoj i svaki dan se moli Bogu za sav narod koji u njoj živi. Razina odnosa se svakako razlikuje od općine do općine, od županije do županije, od jednog ministarstva do drugog i od jedne ličnosti na vlasti do druge. No, zaista se možemo pohvaliti s dobrim odnosima s vlastima bez obzira na to kojeg profila one bile.

Spominjali ste povratak vaše čuvene biblioteke u Pakrac. Hoće li nastavak obnove Vladikinog dvora značiti i njen stvarni funkcionalni povratak i kome će ona biti dostupna?

Biblioteka buduće kulturno blago RH

Skloni smo da govorimo o našoj, pakračkoj, biblioteci, kao što je i naša gradska knjižnica; Episkopska knjižnica predstavlja znamenitost grada Pakraca, i pripada cijelom gradu. Ona se sastoji od depoa, u kome se čuvaju rukopisi, stare tiskane knjige i drugo umjetničko blago Eparhije, bibliotečkog dijela u Dvoru koji obuhvata našu staru zbirku kao i novonabavljene knjige, te od muzejskog dijela, koji će uglavnom biti u holu Knjižnice, a kojem će biti izloženo najznačajnije likovno i historijsko blago Eparhije, poput restauriranog trona Episkopa Pakračkog Kirila Živkovića iz 1787. godine. Taj dio će biti otvoren za javnost, za razliku od depoa.

S druge strane, naša Knjižnica se profilira kao istraživačka knjižnica, i ona je prvenstveno namijenjena istraživačima koji se bave rukopisima i ranim štampanim knjigama. Nama već dolaze brojni istraživači koji istražuju našu građu; za njihove potrebe postoji izuzetno bogata zbirka referentne literature, koja uključuje faksimilna izdanja, rijetke kataloge kao i knjige i časopise koji se bave rukopisima i paleoslavistikom.

Pretpostavljam da brojni Pakračani nisu nikada vidjeli knjigu iz recimo XVII. stoljeća. Znači li da će oni moći doći vidjeti to bogatstvo?

Kao što rekosmo, velika većina knjiga i umjetnina će biti dostupna javnosti, kako lokalnoj, tako i turistima i istraživačima. Knjižnica ima svoj poseban ulaz u sjevernom krilu Vladičanskog dvora, koji je namijenjen za sve one koji će da je posjećuju, dok je južno krilo Dvora namijenjeno službenoj upotrebi. Polako se približava dan otvaranja Knjižnice i to će svakako biti veliki trenutak za Pakrac; posebno je važno to što će Pakračani imati priliku da vide do sada nedostupno blago svoga grada.

Kada govorimo o knjižnici, spomenimo i to da ste lani posjetili Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu u Zagrebu. Što je bio cilj te posjete?

Ne samo da smo posjetili Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, nego smo posjetili i Staroslavenski institut u Zagrebu koji je jednako važna institucija kada govorimo o paleoslavistici. Poslije toga su delegacije obje te institucije bile u Pakracu, pogledale naše knjižno blago i vidjele u kakvim uvjetima se ono čuva. Naša Knjižnica je sada stavljena pod preventivnu zaštitu, čime je već postala zaštićeno kulturno blago Republike Hrvatske; do njenog punog statusa predstoji svakako određeni put.

Vratimo se na vjerski život. Što sada od svećenstva i ostalog osoblja čini kadrovsku strukturu SPC u Pakracu, a što u Eparhiji?

Kao i drugdje u našoj Crkvi, svaku eparhiju čini mješavina domaćih ljudi i ljudi koji dolaze sa strane. Postoji tradicija naše Eparhije da dio sveštenstva u nju dolazi iz Bosanske Posavine i iz sjeverozapadne Bosne, manje iz središnje Bosne, tako da je u ovom trenutku to pola-pola, što je i najbolje. Pri tom, nije kriterij porijeklo nego kvaliteta. Kod monaštva vrijede druga pravila, gdje se uvijek gleda da monah ne bude u svom rodnom kraju, nego se ide u druge krajeve i udaljene manastire da bi se zamonašio, tako da su naši monasi i monahinje sa svih meridijana.

Možete li taj broj usporediti sa stanjem od prije rata, kao i s brojem vjernika?

Monaštva je svakako više, što je veoma značajno, dok je sveštenika mnogo manje kako u odnosu na broj prije ovog rata, tako posebno u odnosu na broj prije Drugog svjetskog rata. Broj sveštenika i broj parohija, župa, uvijek prati broj naroda.

Kako je pravoslavna crkva u Pakracu funkcionirala u doba epidemioloških mjera?

Kako u Pakracu tako i uopšte u Eparhiji, na zapadu Slavonije, mi smo držali redovno bogosluženje, a narod je sam odlučivao o primjeni epidemioloških mjera. Niti smo koga tjerali niti smo koga zvali, ali je svakako bilo primjetno odsustvo jednog broja ljudi, i to još traje i trajat će dok vlada pandemija.

Relativno često ste u kontaktu s požeškim biskupom msgr. Antunom Škvorčevićem, za što mediji često ističu da ste u dobrim odnosima. Mogu li ti dobri odnosi i suradnja dviju crkvi i njihovih čelnika utjecati na poboljšanje odnosa među njihovim vjernicima.

Dobri odnosi s biskupom Škvorčevićem

Po prirodi stvari najviše sam u kontaktu s preuzvišenim biskupom požeškim, ali sam i u jako dobrim odnosima i s drugim biskupima, samo se s njima nešto manje viđam, najviše zbog velikih zahtjeva Eparhije koja je u velikoj obnovi. Veliki korak naprijed u našim odnosima je napravljen kroz komisiju koju je ustanovio papa Franja povodom Alojza Stepinca. Tom koraku su sljedovali susreti episkopa i biskupa koje organizira preuzvišeni biskup Škvorčević. Također dolazak Carigradskog patrijarha Vartolomeja i nedavni dolazak apostolskog nuncija u Jasenovac, veliko okupljanje u Kućancima prošle godine u hramu u kome je kršten Patrijarh Pavle – sve su to veoma značajni događaji koji imaju velikog uticaja na ozračje u kojem svi zajedno živimo.

Na ovogodišnjem obilježavanju Oluje pojavili su se i dužnosnici iz redova srpske nacionalne manjine, a nakon toga su i hrvatski dužnosnici obišli stratišta srpskog naroda. Može li se u dogledno vrijeme pojaviti i neki zajednički sadržaj ova dva naroda u obilježavanju „Bljeska“?

Mislim da je to bio prvenstveno događaj koji ima političku težinu i nije pitanje izravno za nas: ne bih mehanički povezivao političke s duhovnim i crkvenim događajima. Kao što sam rekao, na svim većim događajima u Eparhiji redovito su prisutni katolički biskupi i katolički kler, to polako postaje i lokalna praksa; mislim da jako dobro surađujemo u tom pogledu i nadam se da će stvaranje duhovnog ozračja povjerenja pomoći naći zajednički jezik i kada je u pitanju taj posljednji nesretni rat. No, kao što rekoh, duhovno i političko jesu u međuodnosu ali nisu mehanički vezani.

Osim dužnosničkih obveza, čitanja i slušanja glazbe kako vladika još provodi vrijeme u Pakracu?

Radeći u svom dvorištu. Uređujemo pomalo okolinu, a ovih dana počinjemo i rad na vinogradu iznad hrama. Ova bagremova šuma iznad Sabornog hrama koju sada vidite nastala tokom i nakon rata, a izvorno je tu mjesto vinogradu koji sada počinjemo obnavljati. Prvo ćemo iskrčiti šumu, pa polako dalje.

Što bi ste istakli za kraj ovog razgovora, a da Vas nisam pitao?            

Smatram važnim ponoviti za naš, pakrački, medij da mi učestvujemo u obnovi grada koliko god možemo. Zato sam u ovom razgovoru i stavio naglasak na Saborni hram, na Vladičanski dvor i na pakračku Knjižnicu i uvijek se trudim da svaki posjetitelj naše Eparhije dođe obavezno u Pakrac, mada je u Zapadnoj Slavoniji mnogo mjesta kuda ih možemo povesti; ponekad to činimo nauštrb nekih prirodnih ljepota, ali je Pakrac drevna prestonica duhovnosti koja zaslužuje da se vidi. O tome svjedoči dakako naš Saborni hram, Dvor i Knjižnica, ali posebno i templarska crkva na glavnom trgu grada, čiji će značaj za identitet Pakraca tek da se otkriva.

Vladika mogući kandidat za čelo SPC

Razgovor s vladikom napravljen je još početkom listopada no zbog njegovih obveza čekalo se na autorizaciju.

Kako je pisao „Magazin“, subotnji prilog Jutarnjeg lista 14. studenog „sredinom listopada apostolski nuncij u Hrvatskoj, monsignor Giorgio Lingua posjetio je, u povodu blagdana Svete Terezije, požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, da bi zatim, za javnost pomalo nenadano, zajedno s njim i pakračko-slavonskim episkopom Jovanom Ćulibrkom posjetio Jasenovac te u tamošnjoj mjesnoj crkvi Sv. Nikole predvodio ekumensku molitvu. No, slučajno ili ne, istodobno je u posjetu Zagrebu, odnosno nunciju u Hrvatskoj, bio i apostolski nuncij u Beogradu Luciano Suriani. Isto tako početkom studenoga i sam papa Franjo je dao intervju beogradskoj Politici, što mnogi vide kao najavu njegova posjeta.“

U međuvremenu je umro poglavar Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) patrijarh Irinej. U istom tekst Jutarnji list, piše: “Irinejevo zdravlje je narušeno (zbog bolesti je jedva uspio sudjelovati na proslavi osam stoljeća SPC-a, a sada ima koronavirus), i već mjesecima se spekulira o njegovom nasljedniku. Po Statutu SPC-a još uvijek je na snazi odredba o ždrijebu pri izboru novog patrijarha, što znači da postoji neka razina neizvjesnosti, ali sada se tu pojavljuju tri nezaobilazna kandidata: episkop bački Irinej Bulović, vladika pakračko-slavonski Jovan Ćulibrk i zagrebački mitropolit Porfirije Perić“.

Naknadno smo zamolili vladiku za komentar ovog teksta, ali ga, vjerojatno zbog njegovih obveza, nismo uspjeli dobiti.