30 GODINA POTRAGE ZA SINOM I BRATOM Samo ljudi bez duše mogu šutjeti tolike godine!

"Trideset godina je prošlo, dragi sine! Zadnji put viđen si u četničkom logoru Bučje, vožen na razmjenu do koje nikad nisi stigao. Otišao si bez pozdrava, nisi nam mogao reći ni zbogom. Sva naša radost i sreća otišla je s tobom. Nikada nećemo zaboraviti tvoj veseli osmjeh koji su ti krvnici ugasili. Uvijek ćemo te tražiti ponosni što smo te imali, a tužni što te više nema. Tvoji najmiliji: sin Marijan, supruga Katica, majka Blanka, brat Božidar, šogorica Marica i ostala rodbina."

Uz priloženu fotografiju dugokosog, nasmijanog Marijana Petrovečkog - Nune te datumom kada je posljednji puta viđen živ (22. rujna 1991.), ovom i sličnim objavama u tiskanim izdanjima Pakračkog lista obitelj Petrovečki već više od dvadeset godina apelira i moli da se jave svi oni koji bilo što znaju o njegovoj sudbini.

Od toga kobnog dana rujna pa do dana današnjeg ne zna mu se nit' groba nit' sudbine.

O toliko puta ispričanoj i dokumentiranoj tragediji ne treba i ovaj put naširoko. Pogotovo ne Pakračanima koji su dobro upoznati s njezinim detaljima i već su se mnoštvo puta naklonili žrtvi svoga Nune. O tome, zapravo, godinama brine 82-godišnja majka Blanka. Na svaku godišnjicu nestanka mlađeg sina zainteresiranim medijima kroz suze prepričava posljednje zajedničke trenutke. Uvijek jednako tužno i uvijek jednako moli – da joj ga vrate, makar posmrtne ostatke kako bi ga dostojno sahranila i jesen svoga života proživjela u spokoju.

Podsjetimo, bezdušnost barbarskog čina s početka Domovinskog rata najbolje oslikava večer prije otmice (18. kolovoza) kad je Marijan odvezao suprugu Katicu u pakračko rodilište gdje će mu roditi sina kojeg otac nikad neće vidjeti ni uzeti naručje. Dječak je nazvan po ocu. Od strane dojučerašnjih prijatelja Marijan je ubrzo otet i odveden četnički štab u Bijelu. Mjesec dana je proveo u logoru gdje su ga mučili i izgladnjivali, a onda mu se gubi svaki trag.

Sve to jako dobro pamti Marijanov brat Božidar Petrovečki koji je dan nakon 30. godišnjice nestanka posjetio našu redakciju.

Božidar Petrovečki: Molim i apeliram - javite ako bilo što znate!

"Svake godine u ovo vrijeme bude teško. Naročito sad kad obljetnice dođu do okruglih brojki pa vidite da je prošlo 20 godina, pa 30… a stvari se ne pomjeraju s mrtve točke. Iako već u poznim godinama majka kao majka – ne gubi nadu i ne odustaje. Do posljednjeg će trenutka čekati vijesti o Marijanu. Najviše vjeruje u Hrvatski Feniks - udrugu obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja čiji je cilj pronalaženje i rješavanje nepoznatih sudbina svih nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata. Osobno se nekako najviše uzdam u pojedinačne kontakte kojih je nažalost sve manje. Opet molim i apeliram na sve koji bilo što znaju ili imaju bilo kakve informacije da se jave meni osobno ili ih mogu reći nadležnim službama poput Crvenog križa, policije i slično“, poručio je Božidar.